Zoran Petković
Zoran Petković je rođen 03. oktobra 1954 god. u Kruševcu. Trenutno živi i radi kao električar, u Sočiju, u Rusiji. Priprema knjigu pesama za objavljivanje.
MREŽE BDENJA
Žedne zveri
pletu po svu noć u meni
mreže sivog bdenja.
U mojoj kamenoj ulici
po tome me svi znaju
od rođenja.
Jedino još ja verujem
da sa jorgovanima
dolazi vreme zrenja.
Moje mesečine
nikako da pronađu izlaz iz zenice
mojih traženja i htenja.
Jedino još ja verujem
da iz kamena niče cvet
i cveta mahovina...
To je moja mladost senki i kamenja.
Žedne zveri po svu noć
pletu mreže sivog bdenja.
Negde duboko u meni,
kao provrelo vino
mi se krv menja
i postajem
ova senka danas.
ZABORAVLJENI
Dok sam bio tu
bio sam zao.
Kada sam nestao
postao sam mnogo gori.
Onda su me zaboravili.
Biti mrtav
nije problem.
Ali biti zaboravljen,
to je sranje.
Kako da se vratim
ako su me zaboravili.
Njihova memorija
je moja karta
za povratak kući.
Zaslužujem kaznu...
Svi zaslužuju kaznu.
Šokiran sam i
konačno trezan.
Staromodan,
matori koji voli...
Decu,psa,kuću...
bela ograda,posao,
mačku, zašto mačku?
Niko se ne vraća
ni ja.
Ionako su me
zaboravili.
18.01.2011 god. Krasna poljana Rusija
VIHOR PRED VRATIMA
Razumem
bes u rečima.
Ne razumem
reči.
Ne razumem razloge
sećanja.
Kada se zamka postavi
i padne odjednom
pedeset i nešto
nije bitno poreklo
ni boga ni đavola,
ni faktor smrti,
ni miris žene,
ni providna čipka,
ni maslinjaci,
samo misao faraona...
Pravo ime potomka
boga i čoveka
je polu bog.
Nema u crkvi
slučajnog prolaznika
i faktor smrti nema šanse
ako samo postoji
i poslednja ruža.
Izlazite iz mog brloga,
iz moje kože...
Ovo je moj čopor vukova
i moj ples
sa njima.
Krasna poljana Rusija 17.01.2011 godine
FOLIRANJE
Čekao sam dugo.
Da li je došlo vreme?
Dolazi momenat
kada ostaje
samo jedan čovek.
Momenat će proći,
ostaće čovek.
Poslednji čovek,
sam sa bogom.
Kada odem ostaće
samo zvezdana prašina..
Moj bože.
Nemam gde da odem,
niti da ostanem.
Godinama pričam,
foliram se,
lažem.
Nemam koga
da povedem
u nebo.
Ostao sam sam
u svemiru.
Ovo su moje
otrovne misli.
Dolazi bogojavljanje.
Dobro došao kod
Isusa Hrista.
Odjavljujem se.
RAZGOVOR O KRAJU VREMENA
Pakao naših zavađenih reka,
naši svetovi u sudaru.
Ne želim kraj.
Nije me briga
ko je izdao Hrista,
zašto ćute Talibani,
postoji li Isusov zločin?
Ko je napisao istoriju boga?
Postao sam zver za sebe.
Savete za kremiranje
o boljem životu
prodajte nekom drugom.
Ovo je moja teorija zavere.
Nije me briga za postojanje
božjih čestica.
Sve je ionako velika prevara.
Ne želim kraj sada
kada pada moje nebo
i mojih pedeset i nešto.
Mučni razgovor o kraju...
Ovo je taj dan izdaje
i noć prevare.
Ko sada navija časovnike
kada je vreme isteklo?
Gde smo pogrešili?
IŠČEKIVANJE RAJA
Plašim se da neću
da se vratim kući.
Lakše mi je,
znam da neću.
Samo izazivam boga.
Mi smo prašina
i pogrešni su
naši snovi nade,
naše gluposti.
Pred licem
BOGA
mi smo prašina,
ništa više.
Umreće mo
kada on to kaže.
Sjebani smo.
Nema uskrsnulih.
I zveri su rajske
iz njegovog bezdana.
Treba da sačuvam dušu.
On je gospodar haosa,
života i smrti.
On zna poreklo đavola.
Nije kasno.
Ako su mi oči u paklu
biće raja.
Iščekujem ga
Konačna odluka,
ili opet sedma zapovest,
ko zna...
Biće raja.
Soči Rusija 07. 01. 2011 godine.
POGREŠAN PUT
Nerviram se.
Imam loše srce,
moram da udahnem
da dam srcu vremena
da uspori.
Doktor je rekao
da će ovako biti.
Samo uzmi pilulu
i diši polako matori...
Tako je rekao.
Ili sam tu na vreme
ili debelo kasnim.
Samo kupujem vreme,
pričam sam sa sobom.
Pada mrak i spava mi se.
Buljim u moju boginju.
Miriše kao anđeo,
Možda i jeste žena,boginja.
Uvek zaboravim da popijem lek.
Još osećam miris njenog karmina.
Ubij me ili
mi se sklanjaj sa puta.
Postao sam popaljeni alkoholičar
na putu...
na pogrešnom putu.
Onda je udarilo kao grom.
Možda sam se konačno pretvorio
u manijaka.
Srce mi snažno lupa
i ne čujem ništa...
Probao sam da usporim
nije išlo.
Tada sam shvatio zamku.
Ne vidim i ne čujem.
Sada je tišina i nema vazduha.
Grudi bole samo što nisu eksplodirale.
Zbogom Ana.
Ti si svetica,
ti si anđeo,
ti si Elvis,
ti si bog.
Gotovo je.
Otvaram novi špil karata.
Nije bitna istina,
bitno je šta se oseća...
Bulazniš matori.
Razgovaram sa sobom.
01.01.2011 godine SOČI RUSIJA.
PARFEM
Rekao sam joj
da ću je odvesti daleko.
Da je volim.
Njen parfem
donosi suze u moje oči.
Slatko obećanje.
Drhtala je
kao list na vetru
koji umire,
trgnula se za trenutak,
bila je sve što želim,
lice,glas,
gledao sam je već danima.
Oči...sve piše u očima.
Njena luda nespokojnost.
ona topla i nežna,skoro lebdi,
muka joj je od bežanja...
Rekao sam joj
da ću je odvesti daleko.
Da je volim.
NEDOVRŠENA PESMA